Pravni blog

UVOD U ARBITRAŽU

Arbitraža (lat. per arbiter – izabrani sudac) je izvan sudski način rješavanja sporova pred jednom (arbitrom) ili više osoba (Arbitražni sud). Pretpostavka za arbitražu je sporazum kojim su stranke dogovorile arbitražno rješavanje spora. Arbitraža se rješava presudom koju je zakonodavac izjednačio s pravosnažnom presudom redovnog suda. Presuda arbitražnog suda je obvezujuća za stranke u postupku i razlozi za njeno pobijanje su veoma strogi.

Arbitražu dijelimo po različitim kriterijima.[1]

  1. po načinu organiziranja: na institucionalne i ad hoc arbitraže,
  2. po sadržaju spora: na opće i specijalizirane arbitraže, i
  3. po prirodi spora: na nacionalne i međunarodne arbitraže

Arbitraža se tradicionalno najčešće koristila za rješavanje trgovačkih i radnih sporova. Neki vidovi arbitraže korišteni su već u srednjem vijeku i tada redovni sudovi na arbitražu nisu gledali blagonaklono. Kada govorimo o teritorijalnoj raširenosti arbitraže, komparacijom razvoja i prisutnosti arbitraže na različitim teritorijima možemo reći da je ona svakako dublje korijenje pustila u zemljama anglosaksonskog pravnog sustava. Pravi procvat arbitraže počinje sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Do danas se arbitraža nastavila razvijati i njena primjena se proširila na cijeli svijet. Arbitraža se razvila u više smjerova, tako danas imamo i jednu potpuno novu granu arbitraže, tzv. arbitražu investicijskih ugovora čiji je fokus rješavanje investicijskih sporova između investitora i Vlada pojedinih država.

Razvoj arbitraže nije zaobišao ni područje Balkana, preciznije područje država bivše Jugoslavije. Tako danas neke od tih država imaju zakon o arbitraži (Hrvatska), dok neke još čekaju donošenje takvog zakona (Bosna i Hercegovina), ali sve države bivše Jugoslavije imaju arbitraže koje djeluju pri određenim državnim institucijama i svoju nadležnost crpe iz ugovora stranaka, a predviđene su relevantnim zakonima (Zakon o parničnom postupku i sl.).

I sama sam u svojoj dosadašnjoj pravničkoj praksi veoma često prilikom sastavljanja pojedinih ugovora u predmetne ugovore ugrađivala odredbe o arbitraži, za koju je predviđeno da će se primjenjivati u slučaju eventualnog spora između ugovornih strana. Mnogi drugi ugovori koji sam imala priliku analizirati, a koje su napisali drugi pravnici, također su sadržavali odredbu kojom stranke ugovaraju arbitražu, što me dalje navodi na zaključak da su odredbe o arbitraži u pravilu postale sastavni dio ugovora između pravnih osoba. Međutim, postavlja se pitanje koliko stranke uistinu koriste arbitražu u slučaju kada dođe do spora povodom nekog ugovora ili nekih njegovih odredbi. Ako stranke ne žele koristiti arbitražu u slučaju kada je ona predviđena ugovorom o tome se moraju posebno sporazumjeti kako bi mogle pokrenuti spor pred redovnim sudom. Ne postoje točni statistički podatci iz kojih možemo zaključiti koliko se ugovora koji imaju odredbu o arbitraži (a iz kojih je proizišao spor između ugovornih strana) rješava pred arbitražnim sudom, a koliko pred redovnim sudom. Međutim, postoje podatci da arbitražni sud pri Vanjskotrgovinskoj komori BiH iz godine u godinu bilježi sve veći broj predmeta koji se rješavaju pred ovim sudom.[2]

Jedan od  javnosti najpoznatijih arbitražnih sporova na našim prostorima je arbitraža kojom će se riješiti granični spor između Hrvatske i Slovenije te odlučiti kome će pripasti većina Piranskog zaljeva. Trenutno se iščekuje objava presude arbitražnog suda u Haagu, koja će razriješiti spor o graničnom prijeporu između Hrvatske i Slovenije.[3] Proces rješavanja ovog pitanja, a od 2009. i arbitražni postupak, pun je kontroverzi, te se radi o važnom političkom pitanju, a arbitraža je bila i kompromitirana što je rezultiralo izjavama u kojima visoki hrvatski dužnosnici negiraju arbitražu i presudu za koju se očekuje da će biti objavljena u narednim danima (Hrvatski sabor je donio jednoglasnu odluku o istupanju Hrvatske iz arbitražnog sudovanja nakon što su u javnost izašla saznanja o kompromitiranosti arbitraže). Bit će zanimljivo pratiti razvoj situacije nakon objave arbitražne presude.

Iako nije sudski proces, arbitraža svakako nije pomirljiv proces i u njoj stranke žustro zastupaju svoje interese, što je vidljivo iz primjera arbitraže između Hrvatske i Slovenije, i u tom smislu je arbitražu potrebno razlikovati od mirenja (treća osoba nudi rješenje strankama) i posredovanja (treća osoba stvara uvjete strankama da donesu rješenje), koja su druga dva alternativna načina rješavanja sporova, ali su za razliku od arbitraže pomirljivijeg karaktera i nisu obvezujuća za strane u sporu.

Prednosti arbitraže su sljedeće:[4]

  • proces se može prilagoditi specifičnim potrebama stranaka (stranke same biraju koje materijalno i koje procesno pravo će se primijeniti)
  • arbitri se biraju zbog svoje stručnosti (ne moraju biti pravnici, iako najčešće jesu)
  • povjerljiva je
  • može biti brža i jeftinija od sudskog postupka
  • razlozi za pobijanje arbitražne odluke su ograničeni i strogi
  • arbitražne odluke su obvezujuće i mogu se izvršiti putem suda

Kritičari arbitraže ističu pojedine nedostatke arbitraže koje bi stranke trebale imati na umu prije nego se odluče na arbitražno rješavanje sporova. Neki od spominjanih nedostataka arbitraže su sljedeći:[5]

  • žalba je isključena
  • upitna objektivnost
  • manjak transparentnosti
  • u određenim slučajevima nije isplativa

Najvažniji izvori arbitraže su:[6]

  • Ugovor stranaka (arbitražni ugovor)
  • Pravila stranih trgovačkih arbitraža
  • Autonomno pravo međunarodne trgovine
  • Međunarodni sporazumi o arbitraži
  • Nacionalni propisi
  • Nacionalni zakoni o arbitraži
  • Odredbe o arbitraži u drugim nacionalnim zakonima
  • Sudska praksa

Donošenje međunarodnih sporazuma i konvencija je revolucionarno djelovalo  na razvoj arbitražnog prava. Najvažnije međunarodne multilateralne konvencije koje sadrže propise o arbitraži i arbitražnim klauzulama su sljedeće:[7]

  • Ženevski protokol o arbitražnim klauzulama od 24. 9. 1923. godine
  • Ženevska konvencija o izvršenju stranih arbitražnih odluka od 26. 9. 1927. godine
  • Njujorška konvencija o priznanju i izvršenju stranih sudskih odluka od 10. 6. 1958. godine
  • Europska konvencija o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži od 21. 4. 1961. godine
  • Vašingtonska konvencija o rješavanju investicijskih sporova između država i građana drugih država iz 1965. godine

Jedna od najvažnijih stvari u arbitražnom postupku je izbor arbitra. Arbitar igra ključnu ulogu u arbitražnom postupku. Iako arbitar može biti svaka osoba koju odaberu stranke, njegova uloga i značaj strankama daju zadatak da za arbitra izaberu sposobnog, stručnog, iskusnog pojedinca sa visokim moralnim kvalitetama, čija osobnost i sposobnosti jamče najbolje moguće rješenje spora.[8]

Arbitraža je našla svoje mjesto u suvremenom pravnom sustavu i stručnjaci predviđaju daljnji razvoj arbitraže. Najnoviji primjer takvog razvoja je sasvim nova grana arbitraže – arbitraža investicijskih ugovora koja je doživjela veliku ekspanziju te većina pravnih stručnjaka predviđa rast broja arbitražnih investicijskih sporova. Arbitraža se pokazala efikasnim sustavom rješavanja sporova, a jedan od razloga zašto se strane u sporu odlučuju za arbitražu je taj što arbitraža načelno teži pravičnosti rješenja, za razliku od tradicionalnih sudova koji teže zakonitosti.


Izvori:

  • Bikić, Abedin, Arbitražno sudovanje, dostupno na: ba/wpcontent/uploads/…/Arbitrazno_sudovanje.pdf, datum pristupa 26. 6. 2017. godine

[1] Hasic, Z., Procesno međunarodno privatno pravo, pfk.edu.ba/v2/…/1922_2f74bc503a1fa39e41f959ed2930cf2, datum pristupa 26. 6.2017. godine

[2] Capital, http://www.capital.ba/bikic-pred-arbitraznim-sudom-pri-stk-bih-sve-veci-broj-sporova/, datum pristupa 26. 6. 2017. godine

[3] N1,  http://hr.n1info.com/tag21305/arbitraza-hrvatska-slovenija/1, datum pristupa 26. 6. 2017. godine

[4] Nolo, http://www.nolo.com/legal-encyclopedia/arbitration-pros-cons-29807.html, datum pristupa 26. 6. 2017. godine

[5] ibid

[6] Hasic, Z., Procesno međunarodno privatno pravo, pfk.edu.ba/v2/…/1922_2f74bc503a1fa39e41f959ed2930cf2, datum pristupa 26. 6.2017. godine

[7] ibid

[8] ibid


Autor teksta: Sandra Vrdoljak.


*Napomena: Tekstovi u okviru Projekta Law bloggers / Pravni blogeri, priredjeni su u vidu stručnih radova i predstavljaju vrstu pisanog rada koji sadrži korisne priloge iz domena određene struke. Stručni rad ne mora biti izvorno istraživanje i ne mora sadržati nove, originalne naučne spoznaje i rezultate. Njegova osnovna svrha sastoji se u prikupljanju i tumačenju već poznatih činjenica, informacija, stavova i teorija, na način koji doprinosi širenju naučnih spoznaja, razvijanju novih pristupa u interpretaciji i primeni postojećih naučnih rezultata i prilagođavanju tih rezultata potrebama savremene teorije i prakse. Udruženje Nomotehnički Centar iz Beograda,  ne odgovara za tumačenje prikupljenjih činjenica, informacija, stavova i teorija u autorskom radu, svaki autor odgovara za tačnost informacija u svom radu.


Svako kopiranje, umnožavanje, objavljivanje i distribuiranje celine ili delova teksta predstavlja povredu autorskog prava i krivično delo (shodno odredbama Zakona o autorskom i srodnim pravima i  Krivičnog zakonika).

Korišćenje delova teksta dozvoljeno je shodno autorskom pravu i uz saglasnost Udruženja Nomotehnički Centar kao i autora: Sandra Vrdoljak.


ODRICANJE OD ODGOVORNOSTI – Sadržaj internet mesta služi u informativne i edukativne svrhe. Odgovarajući pravni instrumenti imaju prednost u odnosu na informacije sadržane na internet prezentaciji. Udruženje Nomotehnički Centar iz Beograda ne prihvata odgovornost za bilo kakvu upotrebu infromacija sadržanih na internet prezentaciji.